Knjaz Danilo pozvao Sulu, jedne veoma nerodne i gladne godine, i dodijelio mu žito za kapetaniju. U jednom momentu, reče mu da je podijeli pravo, po božjoj pravdi. Sula je pomoć podijelio na način što je najviše dao onima koji su bili najimućniji, a ništa najsiromašnijim. Kod siromašnih, to je izazvalo opravdani revolt, i žalili su se Knjazu, a on Sulu, odmah, pozvao da dodje na Cetinje. Pitao ga je za učinjenu nepravdu, a Sula mu odgovori da je postupio po njegovoj naredbi, odnosno božjoj pravdi. Knjaz, shvativši o čemu se radi, dade i za siromašne, tako da su svi dobili pomoć u njegovoj kapetaniji.
Osmatrao je Sula, svakodnevno, kako mu odrastaju četiri unuka, pa, kad je došlo vrijeme
da razumiju
njegovo pitanje, pa da na njega dječji iskreno odgovore, pitao ih je što bi koji od njih želio
da radi u životu. Jedan je odgovorio da najbolje zna da trči, drugi – da voli najviše da
skače, treći – da najviše voli da
čuva ovce, a četvrti je rekao da najviše voli da sluša što drugi govore. Ovoga je Sula
odveo na Cetinje, kod
gospodara. Tada ga je gospodar pitao:
– Sula, koliko imaš unuka?
– Dosta, gospodare, samo su svi piplice, sem ovoga kojeg sam doveo. On će imati uvor,
ako mu ga
sačuvaš, da mu ga vrane ne očupaju.
– Koje vrane, Sula?
– Neznalice i neprijatelji, gospodare! – odgovori Sula.
U Sulinoj kapetaniji desilo se i to da je jedna djevojka zgriješila, što bi se danas reklo –
porodila je va-
nbračno dijete. Dakle, i tada se to dešavalo, i pored krutog patrijajrhalnog morala. Pred
Sulom se djevojka
ispovijedila da je, jadnica, zgriješila pod pritiskom, a ne po vlastitoj volji. Sula je slušao
njenu ispovijest i,
uzgredno, punio simsiju duvanom. U jednom trenutku, djevojci je tražio da mu priždi
duvan, žiškom iz ognjišta. Ona ga je poslušala i, dok je pokušavala da mu zapali duvan,
Sula je simsiju vukao gore, dolje, desno i lijevo. Djevojka, očigledno ne razumjevši Sulin
postupak, reče mu:
– Stani, striko, ako oćeš da pripalim!
– Ne stani sine, bogami, jer da si i ti ovako radila, ne bi zgriješila! – odgovori Sula.
U Sulinom vremenu bilo je i ljudskih slabostii nemoralnog života. Bilo je i krvne osvete i
kradje i ilje, mržnje, pakosti i zavisti. Jednom prilikom, kod njega je došao njegov
plemenik i požalio mu se da mu je neko pokrao sve pčele. Sula je okupio pleme. Šetao je
ispred ljudi, a oni pognuli glave. Najedanput će:
– Kažujte, braćo, ko je ukrao čele, da ga ja ne kažujem!
Niko nije ništa izgovarao, a Sula će opet:
– Što ne priznaš, jadan brate, kad te čela soči, koja ti je na kapi!
Krivac mahinalno rukom ka kapi – i tako sebe otkrije.
Ljudi Sulinog doba su, zbog velike siromaštine, odlazili u svijet za zaradom. Neki su se
vraćali, ubijedjeni da su mnogo naučili, pa su se tako u plemenu ponašali.
Došao je Sula u jedan viganj, da bi otkovao kosu. Tu se našao neki njegov plemenik, koji
se vratio iz svijeta i mudrovao naveliko, bez stvarne osnove. Na priču koju je pričao, Sula
će:
– Bio zdravo, ako zboriš pravo! No, jadan brate, je si li donio koju paru iz svijeta?
– Malo, striko, ali, umjesto para, donio sam dosta pameti, da mogu sudit u pleme, kao ti!
– Ugrij to gvoždje dobro! – reče Sula kovaču. Izvuče ga, zažarenog, mašicama iz
kovačnice i povika:
– Drž, gvoždje, rodjače, e se oladi!
Ovaj zgrabi gvoždje, pa uglas:
– Pomognite ljudi, ako boga znate!
– Trpi, rodjo, kad si toliko pameti donio iz svijeta! – reče Sula.
Jednom prilikom, Sula je, sa stricem, zanoćio u Zagaraču, sa još nekoliko Komana, pa se
pokrili ćintercem. Stric mu je primijetio da ga neki Zagarčani gledaju, ne baš prijateljski,
pa ga je pitao zašto je to tako.
Sula mu je odgovorio:
– Ko sudi i pravdu dijeli, vazda nekoga povrijedi.
Kad su zaspali Sula, svojim ćintercem, pokrije strica, a stričevim sebe. Ujutro je stricu sve
rekao što je učinio, a stric će njemu:
– E, moj sinovče, svakome je glava jednako skupa.
– Istina je, striko! – reče Sula, samo što smo jutros oba pod glavom.
– A da su jednoga ubili? – reče mu stric.
– Da su ubili mene – reče Sula, ti me, zbog godina, ne bi moga osvetit, a da su tebe, ja bi
za tebe i sedam.
Izmedju Turaka i Sulinih plemenika vodila se bitka na Kolovozu kod Spuža. U toj bici,
njegovi plemenici zarobe nekoliko djece, sa majkama. Dovedu ih kod Sule, da bi vidjeli
što sa njima da rade. Sula, kad je vidio turske bule sa djecom, naredi:
– Odvedite ih do granice, a od granice će sami znati do svojih kuća!
Na ovu naredbu, neki su se bunili, a Sula će:
– Otkad je zadjenut za pas, crnogorski andžar nije sjeka djecu, a crnogorski junak nije
poseza za obraz i čast Turkinja.
Jedan Komanin raspravljao sa Sulom o mnogim pitanjima, a najviše o krvnoj osveti i
prejakoj riječi. Rekao je Suli da je njegov brat ubio nekoga zbog prejake riječi, a smatrao
je da je krvna osveta zasnovana na prirodnom pravu. Na prvo je Sula svom plemeniku
odgovorio:
– Ubiti čojeka zbog pogane riječi, isto je što i skočit u oganj ili bosim nogama gazit po
ugljevlju.
Na drugo mu je odgovorio:
– Kad proključa ljucka zloba, a niko je ne kažnjava, i kad se prospe nedužna krv, a niko
se na to ne osvrće, onda se čojek mora svetit, da kazni zlotvora. Osvetit valja svoju krv,
ako vidiš da to ne može ljucka pravda.
Jednom prilikom, Sula se, na nekom sjedniku, plemenicima požalio da su mu miši
oglodali raonik. Tada je bio plemenski kapetan. Prisutni su izrazili žaljenje, za tu Sulinu
štetu i niko nije, javno, posumnjao u tu njegovu priču. Nešto kasnije, Sulu je Knjaz Danilo
raskapetanio, pa je ostao bez kapetanskog čina, odnosno bez vlasti. Bio je početak
proljeća i isti ljudi, koji su mu povjerovali da su mu miši oglodali raonik od gvoždja, sastali
su se, nekim povodom, pod dubom. Prisutan je bio i Sula. Počeo se šaliti da su mu
miševi, te zime, pojeli sve spice od tikava, pa nema da posije ni jednu. Na to su prisutni
reagovali sa potpunim nepovjerenjem. Čuvši kako reaguju, Sula će:
– E, prošle godine, kada sam bio kapetan, vjerovali ste mi da su mi miši i raonik oglodali,
a ove, kad nemam vlast, ne vjerujete mi da su mi spice od tikava pojeli!
Vladika Rade je neobično cijenio ličnost Sule Radova. Sulu i ostale vidjenije Crnogorce
znao je da pozove u Biljardu i da sa njima razgovara o mnogim državnim i društvenim
pitanjima. Jedne večeri, u odžakliji, sjedio je Njegoš sa biranim Crnogorcima, medju
kojima je bio i Sula. Slušali su kako im Vladika tumači
»Gorski vijenac«. Iznenada, Vladika se okrenu prema Suli, govoreći:
– Čini mi se, Sula, da umom i bistrinom ne ustupaš nikom, osim mene!
– Samo tri rabote ne čini, gospodare, pa neću ni tebe!
– A koje tri, Sula?
– Prvo, ti si gospodar, a ja kapetan, drugo – ne idi dalje od Krsca, a treće – ne uzimaj
pero u ruku!
Poslije smrti Vladike Rada, kuća Petrovića se bila podijelila, oko toga ko će da vlada
Crnom Gorom.
Jedni su bili za Pera Tomova, drugi za Djordjiju Savova, a treći za Danila Stankova.
– Što je ovo, Sula, te se Petrovići zakrviše i narod podijeliše?
– Kokot kokota bije, da u jato jedan gazduje! – odgovorio je Sula narodu.
Vladika Rade je za nasljednika bio odredio Danila Stankova koji je, preuzimajući presto,
imao ambiciju
da bude veliki reformator crnogorskog društva i da crnogorsku državu učini modernom,
sa svim karakteristikama koje su imale moderne evropske države. U preuzimanju vlasti,
velike smetnje mu je pravio brat vladike Rada – Pero Tomov. U toj situaciji i pometnji,
Sula je rekao:
– Neko je medju ovcama prosuo torbicu soli, pa je neka liznula, a neka ne, te one koje su
liznule – glasno
bleje, a koje nijesu – gladne, ćute!
Čuo Knjaz za ove Suline riječi, pozva ga i reče mu:
– Sula, ko je lizao, neka i dalje liže, a ti, zanago, više nećeš lizat!
– Vaistinu, tako je! – reče Sula. Bolje čojekom ikad, no nikad. So je za brave, a riječ za
ljude!
Kada se knjaz Danilo proglasio za knjaza, crnogorski glavari su mu prilazili, čestitajući
mu, ljubeći ga u
ruku. Kad red dodje na Sulu, Knjaz ga upita:
– Sula, kako ti se ovo dopada?
– Dobro, gospodare! – odgovori Sula. Samo, što će brod u kamenicu? Doći će koza,
popiće vodu i brod
će ostati na suvo!
Zbog ovih riječi Knjaz je oduzeo Suli kapetanstvo, a po Crnoj Gori otišao je glas »da ne
može knjaževstvo u Crnu Goru, ka ni brod u kamenicu.«
Nekoliko godina kasnije, išao knjaz, sa svitom, preko Komana, u Danilovgrad. Sula se,
slučajno ili namjerno, zadesio pored puta, a Knjaz će:
– Pomaže Bog, striko!
– Bog ti pomogo! – odgovori Sula i produži.
Sula, ni kao kapetan, nije, bogzna, imao nešto bogatstva, a otkako je izgubio
kapetanstvo, išao je gotovo, go i bos. Kroz pocijepani džamadan vidjele su mu se gole
prsi, a iz izdrtih opanaka virile su dobro očvrsle pete.
– Striko Sula, koliko si dao za taj džamadan? – upita Knjaz.
– Gospodare, dvije rekoh i ovaj džamadan stekoh! – odgovori Sula.
Kod Sule su stalno dolazili ljudi da se savjetuju, iako nije bio kapetan. Tražili su od njega i
da presudjuje
u spornim stvarima. Mnogi nijesu podnosili takvo Sulino ponašanje, pa su se žalili
gospodaru.
Pozva ga gospodar i pita ga:
– Jel istina, Sula, da još sudiš po narodu?
– Istina je, gospodare! Ko od nevolje pravdu traži, valja mu i put do pravde učinjeti! Ja
sudim onima koji mi dodju, a o mene sude oni koji idu drugijema!
– Je li istina – opet će Knjaz – da ne fermaš plemensku vlast i da se inatiš sa novim
kapetanom?
– Istina je! Pogani ljudi, koji drže vlas, misle da su oni koji su protiv njih – i protiv naroda,
a ne znaju da je pogana vlas protiv naroda, a da su za narod oni koji su protiv nje!
– A za kakvu si ti, onda, vlast? – upita ga Knjaz.
– Za vlas dobrog običaja, dobrog zakona, dobre riječi i pravde čovjekove! – odgovori Sula
Knjazu.
Ponovo su se, negdje, sreli Sula i Knjaz. Sula je bio u opancima, a Knjaz na konju. Pita
Knjaz Sulu:
– Vidiš li dobro, stričane?
– Ove opanke na mene, u kojima gazim, vidju dobro, čibuk – isto tako, tvojega konja vidju
lijepo, a tebe najbolje, gospodare!
– Kako to? – upita Knjaz.
– Gledam ozdolj! – odgovori Sula. A ti, gospodare, vidiš obrnuto!
– Kako to? – opet će Knjaz.
– Tako, gospodare! Prvo vidiš to zlato na sebe, pa onda svojega konja, mene teke
nazireš, a moje prodrte opanke i ne vidiš – reče Sula, pa produži.
Dolazi Sula na Cetinje i nosi, na vrhu čibuka, siromašni zamotuljak hrane preko ramena i
uporno gleda
prema knjaževom palacu-dvoru. Vidjevši ga neko od slučajnih prolaznika, kako uporno
gleda prema Knjaževoj kući, priupita ga:
– Ušta si se zagleda, stričane?
– U zvijezdu iz one velje kuće, koja ne da da nadjem čojeka! Evo, vas cijeli dan, vrljim po
ovoj pjaci i
dajem jagnje za cekin, ma ga niko neće!
Iznenada se pojavio Knjaz, sa svitom, i upita Sulu:
– Kako, Sula, preturaš ove godine, od kada si se izmakao ispod mojih skuta?
– Nikako, bogami, gospodare! Dok jedem, lijeva mi ruka mirno stoji, a desna – tek nešto
ugrabi!
– Kako to? – upita Knjaz. Lijeva ti ruka nije grdja od desne!
– Grdje je ono što je ispred nje! – odgovori Sula. Ako na trpezi nema ljeba, ni smoka –
lijeva ruka nema
što da dohvati! Gospodare, ko samo supu srka, dosta mu je i desna ruka!
Kad je bio u nemilosti knjaza Danila, jednom prilikom, požalio se, na nekom skupu, da su
mu miševi probušili tikvu i pojeli sve spice, koje je čuvao za rasad. Prisutni su reagovali
na sljedeći način:
– Ne bestijaj, Sula, tako ti Boga, kakvi miši i kakvi matraci, ne glodju oni ni bolje tikve, a
ne tvoju tankokoru vodenjaču!
Neku godinu kasnije, Sulu je postavio knjaz Nikola za savjetnika i, time se, njegov upliv u
plemenu i u Crnoj Gori vratio.
Na jednom skupu, ponovo se nadje Sula, kao savjetnik knjaza Nikole, sa onima kojima se
žalio da su mu miševi pojeli spice od tikve.
Počeo im se, ponovo, žaliti na miševe.
– Proljetos, pošto uzorah njivu, ostavih raonik za avtulu. Jutros, no vamo krenuh,
pogledah – raonik, gotovo upola, pojeden, a i ono što je ostalo, nazubljeno je i oštećeno.
Odgovara, mjesto svih, Joko Nikičin:.
– Bogami, ja se čudim što ga nijesu cijelog smotali! I neki moj raonik, da ga nijesam
skrajnuo na vrijeme,
isto bi obršio!
– Čudi se, čudi poganštino! – na to će Sula, ma se i tebe ljudji čude što se svakom vjetru
povijaš, i uz
svaku vlas privijaš.
Knjaz Nikola, kao što je već rečeno, Sulu je rehabilitovao, na način što ga je postavio za
savjetnika na
svom Dvoru. Bio je to mudar potez, jer je Sula uživao veliku popularnost u oficijelnoj i
neoficijelnoj Crnoj Gori. Ostalo je u pamćenju jedno Sulino razmišljanje, koje je iznio na
nekom sjedniku kod knjaza Nikole.
Knjaz Nikola je pitao Marka Stanojeva, što bi učinili ljudi da nema žena, a što žene da
nema ljudi. Marko je
odgovarao, ali Knjaz nije bio zadovoljan, pa se okrenuo Suli Radovu, sa pitanjem:
– Što misliš ti, pametaru iz Komana?
Sula odgovori:
– Mislim, gospodare, ono što ti ne misliš, a ne mislim ono što ti misliš! A. onda će:
– Kad bi žene vrgli u goru, a ljude ostavili u domu – svi bi ljudi vrtoglavi bili, a kad bi ljude
vrgli u goru,
a žene ostale u domu – sve bi žene drvarice bile!
– Ne može, gospodare, ono što se ne može zbit!
Pita, dalje, knjaz Nikola Sulu:
– Koja je razlika izmedju momčeta i starca?
Sula odgovara:– Momče je ka bor u rastu. Sunce grije – bor uspravniji, kiša pada – bor zeleniji, vjetar
zviždi – bor grane
pruža! A, star čojek je ka drvo javorovo. Sunce grije – javor se suši, kiša pada – javor
trune, vjetar zviždi
– javor se lomi! Eto tako, gospodare!
Knjaz Nikola je, isto kao njegovi prethodnici, okupljao valjane i umne Crnogorce, da bi sa
njima porazgovarao o važnim pitanjima organizovanja društva i države. Jednom prilikom,
bio je veći skup kod njega,
pa je pokazao interes da mu prisutni odgovore, koji je to pojedinac u Crnoj Gori sastavio
dva dobra: oštri
mač i pravdu čovjekovu. Pitao je Knjaz, direktno, Jola Piletića, ko je u njihov vakat ta dva
dobra sastavio.
Jole je pogledivao naokolo, sve junak do junaka i glavar do glavara. Teško je bilo koga
izdvojiti, ali je teže
bilo ništa ne reći. Ipak, Jole Piletić reče:
– Sula Radov, gospodare! Dje je sablja sijevala i džeferdar grmio, bio je medju prvijema,
a dje se pravda
čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega.
Sula, iako star, tada je hitro skočio i rekao:
– Pregoni Jole, gospodare, ja najbolje znam svoje junaštvo!
– Da čujem, striko! – reče Knjaz.
– U svoj vakat, reče Sula, ubio sam dosta ljudi, no, kojeg sam godj ubio, na mojoj pušci
se nije moga vidjet ni dim, ni oganj! Oni su padali daleko od mene, ka do Djinova brda!
Ža mi je što ih je toliko bilo, ma mi nije ža što nijesu pravdi izmakli! Jer, ako jednog krivog
pravda propušti, stotinu će krivda u svoju mrežu uvatiti.
Knjaz Nikola je, u vladanju, veoma vodio računa o suštini narodnog duha. Dobro je
poznavao Crnogorce
i njihovu psihologiju. U modernizaciji svoje države, namjeravao je da uvede i poštansko-
telegrafski saobraćaj.
Takvu ideju saopštio je vidjenijim Crnogrcima, sa kojima je bio u stalnom kontaktu. Ljudi
su se čudili takvoj
napravi, pa su i o tome pitali Sulu, u smislu – da li je moguće da se iz Vasojevića ili iz
Hercegovine priča sa Cetinjem. Evo kako je Sula na sve to odgovorio:
– Ljudji znaju da malo znaju, a to što znaju, pola ne poznaju! A ja, vaistinu, o tome, baš,
ništa ne znam! –
reče Sula.
– Ma, znaš, kako ne znaš! Ti si uvatio ono što je Knjaz reka, no promisli, čoče!
– E, kad je tako, nasmija se Sula, ta vam naprava, po prilici, radi ovako: pred nama leži
pas, glava mu na
Cetinje, a rep u Vasojeviće. Pas drijema, sve dok mu neko u Vasojeviće ne nagazi rep, a
tada će da digne
glavu i zalajati na Cetinje!
Knjaz Nikola je probao perjanike, koliko su domišljati, pa im postavi pitanje:
– Ko od vas zna koji je mlaz najduži od godine dana?
Perjanici ne znadoše, a knjaz će:
– Dajem vam rok od dvadeset četiri ure! Ko najbolji odgovor donese, kuburu ću mu
pokloniti!
Perjanici smišljali odgovor i ne mogli smisliti, pa odlučili da dvojicu najmladjih pošalju u
Komane, kod
Sule.
Sula, kad ih ču, reče:
– Najduži jednogodišnji mlaz je u crijevo od jagnjeta!
Zadovoljni perjanici se vrate na Cetinje i daju Knjazu odgovor:
– To vas je neko naučio! – reče Knjaz.
– Sula Radov! – odgovore perjanici.
– Ajte, opet, u Komane, a ova kubura nije vaša, no Sulina! – reče gospodar.
Knjaz Nikola je ozbiljno i znalački nastavio državne reforme knjaza Danila. Za izdržavanje
državnog
aparata bilo je potrebno plaćati porez. Jednom prilikom, njegov izaslanik je došao u
Komane i, okupljenom
narodu, objašnjavao državno uredjenje, funkciju sudova i potrebu da se plaća dacija
(porez).
Pitaju tada
Komani izaslanika:
– Reci ti nama, izaslaniče, je li dražava radi nas ili mi rad države?
Umjesto izaslanika, odgovori im Sula:
– Jes, vaistinu, jedno kad se uzima, a dvoje kad se dijeli!
Razgovarali knjaz Nikola i Sula o raznim pitanjima narodnog života. Knjaz upita Sulu:
– Striko Sula, za svoga vakta, prošao si mnogo svijeta, upoznao dosta ljudi i, preko glave,
preturio dosta
nevolja. Što te u životu najviše uvrijedilo?
– Nečovještvo, gospodare! – odgovori Sula.
– Dok bijah kapetan, ljudi trčahu ko će mi prvi nazvati Boga, stegnut ruku i postavit
stolicu. A kad nijesam
bio kapetan, nijesu me vidjeli – i kad me čuju, ne čuju me, jedva gledaju da mimogred
prodju, ne bi li novom kapetanu, trčeći, nazvali Boga, stegnuli mu ruku i postavili stolicu!
– A, što te najviše uznijelo?
– Čovještvo, gospodare! Ono se ne povija prema vremenu, ka klas prema vjetru. Oni koji
se ne slagahu
sa mnom, a ljudi bjehu – to ostaše i dalje, i ne dadu mi, po stare dane, nesvarenu usjeku
da noktom tučem,
no i sad, ka i onda, zajedno je, sa mnom, pale, jednako sa mnom na stolicu sijedaju i
Boga nazivaju!
Jednom drugom prilikom, kod knjaza Nikole raspravljalo se o poštovanju zakona i o
bezakonju. Govorili
su prisutni da valja obuzdati ubicu – da ne ubija, lupeža – da ne otima, osvetnika – da se
ne sveti i nikogovinu – da se za svakim ne obrće.
– Što ti, Sula, veliš na ovo? – upitaće Knjaz.
– Ako se ne može bez zakona – vrijeme ga je donijelo, ne može se, odista, ni bez dobrih
običaja. Vlas čuva
zakon, vrijeme običaje – zato oni dulje traju. Prava se ne uspostavljaju, ka što neki misle
– ona postoje!
Zakon ih može, samo, urediti i čuvati.
– Na koja to prava misliš? – upita Knjaz.
– Na svakojaka, bez kojih čojek ne može, a najviše na jedno – slobodu! Mi se dičimo da
je ima na pretek,
a ja mnim da nema! Ograničena je osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom.
Ako bi uveli zakon, koji bi ubijao poganu riječ, onda bi ubili slobodu riječi. A to ne bi
valjalo, gospodare!