Sula Radov Radulović

U sačuvanim predanjima zapamćen kao Sula, Kostadin Radov Radulović, rođen u Komanima – Katunska nahija (oko) 1790. godine, od oca Rada i majke Dokne, rođene Pejović iz Komana. U braku sa suprugom Koknom, dobio je četiri sina i to: Sava, Marka, Boja i Njenja.

Sula je, za svoje rane mladosti, u svom najbližem društvenom okruženju, stasavao kao neko ko je izuzetno pametan, darovit i plemenit. Nadimak Sula mu je dao narod, a kada mu je bilo 15 godina, ranjen je u nogu, u jednom ratu sa Turcima i od tada je bio hrom. Dakle, na sebe je skretao pažnju, ne toliko fizičkim izgledom, koliko svojom duhovnošću i moralnošću. Kad je stasao, u selu, bratstvu, plemenu, a kasnije i kapetaniji, svi su mu se obraćali za savjet, da im pomogne u porodičnim i životnim teškoćama, da riješi sporna pitanja, te je na taj način postajao sve više psihološka, moralna i duhovna potreba ljudi, njihov orijentir, savjetnik i presuditelj. Bio je čovjek kojem se vjerovalo u svakom pogledu, neko ko razumije život i međuljudske odnose i koji hoće i može svima pomoći. I Sula nije imao, što bi rekao naš narod, »druge«, već da znalački vrši taj svoj, nimalo lak zadatak, stavljajući u funkciju tog zadatka sve potencijale svoga bića, naročito – mudrost, pamet i moralnost. Sulina komunikacija sa neposrednom okolinom je prirodna i sadržajna, dobronamjena i zasnovana je na pravoj snazi svake pojedinačne ličnosti, sa uvažavanjem vrlina i mana, sa njegovim autoritetom, koji je zasnovan, prije svega, na poštovanju, a ne kapetanskom činu i vlasti, koja je iz tog čina proizilazila. U izricanju sopstvenih sudova o pojedincima i njihovim mišljenjima i postupcima, Sula je bio veoma objektivan, počev od njegove žene Kokne, preko brata Novaka, najbližih rodjaka, do najdaljih bratstvenika i plemenika.

Sulu je, od vladara Petrovića, zapazio, kako je jednom prilikom rekao prof. dr Novak Kilibarda, najpametniji – a to je Petar I, čin kapetana mu je dao najmudriji – vladika Rade, raskapetanio ga najžešći – knjaz Danilo, a rehabilitovao ga najvještiji – knjaz Nikola. Za vrijeme Petra I, Sula je postao član Kuluka, prve jedinstvene sudske institucije u Crnoj Gori. Istakao se, kao član te institucije, i, kao takvog, cijenio ga je Petar I. Ostao je upamćen kao mudar čovjek, pravednik, etičar i narodni sudija, slobodar i rodoljub.

Kao član Kuluka, već je bio prepoznatljiv po zalaganju za pravdu i pravilnost, javno ističući: »Ne može čojek griješit – ako istinu reče. Griješio bi, ako je zaturi i krije od ljudi.« Vođen ovom mišlju i tim životnim stavom, trudio se da, u izricanju presuda, bude oštar i pravičan, odnosno da presude zaštite pravoga, a pogode krivoga. Znao je, tada, govoriti: “Lako je čojeka ubiti u boju – još lakše u osveti, ma je muka, u ime naroda, po pravdi kaznu mu izreć! Čojeku, tada, ne uzimaš samo život, no i čojstvo, a to je više od života.” Sula je imenovan i za komansko-zagaračkog kapetana, jer je već bio glasovit i cijenjen čovjek u ondašnjoj Crnoj Gori, a takođe je 1832. godine, postao član Gvardije i pročuo se širom Crne Gore, kao najpravičniji i najumniji gvardijan.

Sula je, za Njegoševo vrijeme, bio oduševljen otvaranjem škola, pa je pokušavao da u Komanima otvori školu, a u tom pravcu je i dovodio učitelje kako bi opismenio komansku omladinu. Govorio je tada Sula: »Čojek ne traži mnogo: koru ljeba – da nije gladan, knjigu – da nije slijep i slobodu – da smije zborit.«

O Suli se pisalo u mnogim listovima i časopisima, a naročito: »Glasu Crnogorca«, »Prosveti», »Prosvjetnom radu«, »Istorijskim zapisima«, »Srbobranu«, »Pobjedi«, »Polisu«, »Socijalnoj sigurnosti« i drugim. Veoma nadahnuto i sadržajno, o njemu su govorilii: Jovan Ćetković, akademik Čedo Vuković, prof. dr Pavle Radusinović, prof. dr Slobodan Vujačić, prof. dr Vidak Vujačić, prof. dr Branko Kovačević, dr Radoje Pajović, dr Vukale Djerković, dr Čedomir Bogićević, prof. dr Novak Kilibarda, prof. dr Vuk Minić, Branko Banjević, Andrija Radulović, Vukota Radulović i dr.

Za života Sula Radov zavrijedio je oreol i simbol „narodnog mudraca“ i nedugo zatim postao prepoznat kao „crnogorski Sokrat“ i ličnost od izuzetnog značaja za etiku, kulturu i tradiciju Crnogoraca. U znak priznanja, nakom smrti 1872. godine, knjaz Nikola ga je sahranio pred Vlaškom crkvom na Cetinju, na taj način odajući mu počast za njegove izuzetne zasluge.